Potreba za izdvajanjem i posebnošću potiče od primarne potrebe za viđenošću, prihvatanjem, prepoznavanjem, vrednovanjem i svim onim pojmovima koje ponekad bivaju sinonim za doživljaj voljenosti.
Neko to čini kroz postignuća i uspehe, neko drugi kroz atraktivnost izgleda, a neko kroz negativna ponašanja, ekscese i incidente.
Običnost se često prezire, odbacuje kao solucija jer se ona tumači kao utapanje u masu i kao pretnja da se potrebe za ljubavlju, priznanjem i viđenjem neće zadovoljiti.
“Mnogo nas je, nema mesta za sve”
– šapuće egzistencijalni strah.
Na sve načine osvajamo tu poziciju jedinstvenosti, posebnosti, različitosti koja nam pruža (lažni) osećaj superiornosti, nadmoći i sigurnosti. Time se svakodnevno sve više otuđujemo, izolujemo i nesvesno odričemo bliskosti i povezanosti, nesvesni da smo upravo iz potrebe da ostvarimo bliskost i povezansot započeli celu ovu trku dokazivanja.
Od samog početka dokazujemo notornu činjenicu da smo različiti: za neoborivu činjenicu posebnosti i neponovljivosti pronalazimo sve nove i nove argumente; potaknuti iskonskom potrebom za bliskošću – vodimo sebe ka potpunoj izolaciji, a želja za sigurnošću rezultira sve snažnijim osećajem nesigurnosti i dezorijentisanosti.
“Siđi malo s tog tvog Olimpa, ovde među nas, obične ljude”, govorila je moja psihoterapeutkinja. Mnogo vremena mi je bilo potrebno da razumem njene reči i još mnogo više da ih poslušam.
A tek silaskom sa Olimpa počela sam da živim punim plućima.
#5minutasaivanom